Da su kojim slučajem umjesto Alije Izetbegovića u Dejtonu pregovarali lideri stranaka Trojke, nema nikakve dileme da bi potpisali veliku Srbiju i veliku Hrvatsku.
Naime, nakon priznanja lidera stranaka Trojke da su neke odluke donijeli, a neke zakone usvojili, pod pritiskom američkog ambasadora u Bosni i Hercegovini, građani BiH tek sada mogu razumijeti koliku sreću su imali što na pregovorima u Dejtonu nisu bili lideri stranaka Trojke, nego rahmetli predsjednik Republike BiH Alija Izetbegović.
Zato, kada god neko neopravdano optuži Aliju Izetbegovića da je u Dejtonu nešto potpisao što nije trebao, neka se samo sjeti da su tokom dejtonskih pregovora na Aliju Izetbegovića kao predsjednika Republike BiH vršeni ogromni pritisci, i to direktno od strane predsjednika najmoćnijih država svijeta.
Uprkos tome, u Dejtonu nije potpisana velika Srbija i velika Hrvatska, nego nastavak postojanja međunarodno priznate države BiH.
Posebno je pitanje što nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma nisu iskorišteni njegovi progresivni potencijali. O tome drugom prilikom.
Predsjednik Alija Izetbegović je uspio osigurati da potpisi na Dejtonskom mirovnom sporazumu od predsjednika Srbije i predsjednika Hrvatske budu pravni dokaz da se radilo o međunarodnom oružanom sukobu, a ne o građanskom ratu, što je kasnije i potvrđeno brojnim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.
U situaciji kada je za pristanak, pa čak i za povlačenje potpisa lidere stranaka Trojke, dovoljno da na njih pritisak izvrši Milorad Dodik ili Dragan Čović, čovjek ne može a da se ne zapita, na šta bi sve pristali lideri stranaka Trojke da ih danas u mirnodopskim uslovima nazove npr. predsjednik SAD-a ili predsjednici država koje su bile svjedoci Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Zato, neka je vječni rahmet i veliko hvala predsjedniku Republike BiH Aliji Izetbegoviću i svim članovima bosanskohercegovačke delegacije koji su pregovarali u Dejtonu.
Okolnosti pod kojima su pregovarali i danas potvrđuju svu težinu riječi predsjednika RBiH Alije Izetbegovića da “u svijetu kakav jeste, bolji mir nije moguće postići”.