Dr. Milan Blagojević, pravni stručnjak, u velikom intervjuu za „Slobodnu Bosnu“ govorio je o posljednjim odlukama pravosudnih organa u Bosni i Hercegovini. Tom prilikom osvrnuo se i na pitanje kriminalizacije isticanja zastava u bh. entitetu Republika Srpska, odluke Ustavnog suda BiH, pitanje državne imovine, kao i na dugogodišnji sudski spor između RTRS-a i BHRT-a.
Kako nepopunjenost sudačkog sastava utječe na legitimitet odluka Ustavnog suda BiH?
* U odgovoru na ovo pitanje treba najprije reći o kojoj vrsti legitimiteta (legitimnosti) se radi. Društvene nauke, ali i život u cjelini, do danas su iskristalisale pet oblika legitimnosti državne vlasti: tradicionalnu, harizmatsku, racionalno-zakonsku, ideološku te legitimnost učinaka. Tradicionalna legitimnost opravdava državnu vlast (zakonodavnu, izvršnu, sudsku i ustavnosudsku) tvrdnjom da ona ima opravdanje u tradiciji, odnosno dugom trajanju.
Harizmatska legitimnost počiva na osjećaju ljudi i njihovoj predanosti i uvjerenju da vođa koji vlada to čini i ima pravo da čini zbog svojih izuzetnih sposobnosti i vrijednosti. Ideološka legitimnost vlasti zasniva se na vjerovanju ljudi u vrijednosti jedne, obično partijske ideologije, dok je za legitimnost učinaka bitno da li vlast daje pozitivne učinke, kako na političkom polju, tako i na ekonomskom i kulturnom. Ova četiri oblika legitimiteta nisu od pomoći u traženju odgovora na Vaše pitanje, jer vlast koju vrši Ustavni sud BiH nema veze sa njima.
Umjesto toga, legitimitet vlasti ovog suda treba tražiti i naći u racionalno-pravnoj legitimnosti, a to je legitimnost koja se zasniva na pridržavanju pravnih pravila o postupku i načinu djelovanja onih koji vladaju. Ako nosioci vlasti, u ovom slučaju Ustavni sud BiH, postupaju i djeluju u skladu sa onim što propisuje Ustav BiH, njihova vlast je legitimna. Ustav BiH propisuje da Ustavni sud BiH čini devet sudija, a da je većina sudija, dakle pet njih, potrebna za rad i odlučivanje tog suda. Ustav BiH nijednom svojom odredbom, kako direktno tako ni indirektno, ne propisuje da nepopunjenost sudijskog sastava, u ovom slučaju sa dvoje sudija iz Republike Srpske, onemogućava taj sud da radi.
Nije to Ustav ni mogao propisati, kada su oni koji su ga usvojili odredili da većina sudija čini kvorum za rad i odlučivanje Ustavnog suda BiH. Ti koji su određivali i donosili dejtonski Ustav BiH mogli su, kada je o ovome riječ, da propišu da Ustavni sud BiH ne može održati sjednicu, a time ni donijeti odluku, ako mu ne prisustvuju sudije iz oba entiteta, kako, recimo, propisuje važeći Ustav Tanzanije iz 1979. godine za svoj ustavni sud, ili da ustavni sud čini jednak broj sudija iz konstitutivnih federalnih jedinica, kao što je slučaj sa flamanskim i valonskim sudijama u Ustavnom sudu Belgije, usljed čega takav ekvilibrijum onemogućava preglasavanje.
Međutim, oni koji su nam određivali važeći Ustav BiH nisu to htjeli, već su htjeli da većina sudija bude kvorum za rad i odlučivanje Ustavnog suda BiH. Zato, da zaključim, nepopunjenost sudijskog sastava ne utiče na legitimitet odluka Ustavnog suda BiH, jer odbijanje vlasti u Banjaluci da izabere dvoje sudija iz Republike Srpske ne dovodi u pitanje konstitucionalitet, a time ni legitimitet Ustavom BiH propisanog kvoruma za rad i odlučivanje tog suda.
Što pravno znače rješenja o neizvršenju odluka ovog suda, i možete li napraviti bilo kakvu komparaciju – što bi se dogodilo u bilo kojoj uređenoj državi ukoliko se odluke ustavnih sudova ne bi provodile?
* Ovdje moramo razlikovati dvije situacije, od kojih jednu čine odluke Ustavnog suda BiH donesene po apelacijama pravnih subjekata (fizičkih i pravnih lica) izjavljenim protiv presuda redovnih sudova u BiH, dok drugu čine odluke tog suda donesene u postupku apstraktne kontrole ustavnosti. U prvom slučaju neizvršenje odluka koje Ustavni sud BiH donese po apelacijama protiv presuda redovnih sudova u pojedinačnim slučajevima, a kojima odbija apelaciju i potvrđuje presudu redovnog suda, je propisano, i treba da bude propisano, kao krivično djelo Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine.
To je slučaj ne samo kod nas nego i u drugim državama u kojima postoje ustavni sudovi sa apelacionom jurisdikcijom. Međutim, kada se radi o apstraktnoj kontroli ustavnosti, tu stvari stoje sasvim drugačije. Naime, apstraktna kontrola ustavnosti, kazano jednostavnim jezikom, znači pravo Ustavnog suda da ocjenjuje jesu li zakoni i drugi propisi u skladu sa Ustavom BiH. U tom postupku Ustavni sud BiH ima pravo samo da utvrdi, ako smatra tako i ima valjanu pravnu argumentaciju, da zakon ili neke njegove odredbe nije u skladu sa Ustavom BiH i da ga ukine, ili da samo utvrdi njegovu neustavnost.
Međutim, nema pravo Ustavni sud da naređuje zakonodavcu kakav zakon u sadržajnom smislu mora da donese, a pogotovo nema pravo da traži krivično gonjenje parlamentarnih poslanika zbog toga što nisu donijeli zakon sa sadržajem koji žele sudije Ustavnog suda. Kada bi parlamentarci bili krivično proganjani i osuđivani zbog toga što nisu donijeli zakon sa sadržajem koji žele sudije Ustavnog suda, time ne samo što bi bio povrijeđen Ustav BiH koji nijednom svojom odredbom ne propisuje takvu mogućnost za Ustavni sud BiH niti za javne tužioce i sudove da krivično gone i osuđuju parlamentarce zato što nisu donijeli takav zakon, već bi time bile povrijeđene i odredbe Ustava BiH koje parlamentarcima garantuju imunitet od krivičnog gonjenja zbog onoga što su rekli za parlamentarnom govornicom ili zbog toga što su glasali, odnosno nisu glasali za određeni zakon.
Ovakvo stanje kada je riječ o apstraktnoj kontroli ustavnosti zakona postoji svugdje u svijetu, jer nigdje u svijetu, ni u jednoj državi koja ima ustavni sud, nije propisano kao krivično djelo navodnog neizvršenja odluke ustavnog suda to što parlamentarci nisu glasali za zakon sa sadržajem koji bi sudije ustavnog suda htjele da bude u zakonu. Zbog toga je pravno neutemeljeno kada Ustavni sud BiH donese rješenje da Parlamentarna skupština BiH, ili entitetski parlament, nije izvršio neku njegovu odluku, tražeći time od javnog tužilaštva da zbog toga krivično goni parlamentarce. To nema nigdje u svijetu, samo nažalost ovdje kod nas.
Kad smo kod aktualnih tema vezanih za odluke sudova u BiH, kako komentirate posljednje odluke Ustavnog suda Republike Srpske kada je u pitanju kriminalizacija zastava pojedinih ratnih formacija, Armije RBiH i simbola NDH, ali ne i simbola HVO-a na teritoriji RS-a. Je li politika upetljala svoje prste u posljednje odluke pravosuđa po tom pitanju?
* Ovo Vaše pitanje implicira da bi ustavni sud trebao da ulazi u ocjenu cjelishodnosti zakona, to jest da li je u konkretnom slučaju cjelishodno da bude izvršena inkriminacija samo jednih, a ne i drugih insignija.
Međutim, maloprije rekoh da nijedan ustavni sud, pa ni Ustavni sud Republike Srpske, nema pravo da naređuje zakonodavcu koji i sa kakvim sadržajem mora donijeti zakon, jer ako bi to učinio sud, tj. ako bi u ovom slučaju odlučio da je povrijeđen Ustav ili vitalni nacionalni interes nekog naroda zato što u zakonu nisu inkriminisane radnje isticanja i nekih drugih insignija, time bi Ustavni sud prekoračio granice svojih ustavnih nadležnosti i tada on više ne bi bio ustavni nego politički sud koji neustavno preuzima nadležnosti parlamenta.
Zadaća svakog ustavnog suda je samo to da odluči da li je zakon koji ima pred sobom u skladu sa ustavom te da ga eventualno ukine, odnosno da, u našem slučaju, još ocijeni da li je zakonom povrijeđen vitalni nacionalni interes nekog od konstitutivnih naroda. I ništa više od toga.
S druge strane imamo niz sudskih odluka vezanih za isplate ogromnih iznosa između BHRT-a i RTRS-a. Ukoliko BHRT bude na koncu morao platiti 17,7 miliona maraka duga RTRS-u, neminovno je gašenje BHRT-a, a ukoliko RTRS, kojem su već blokirani računi, bude primoran platiti 7 miliona maraka BHRT-u, i RTRS-u prijeti ista sudbina. Kako komentirate taj slučaj, ima li rješenja kojim bi se moglo izbjeći najgori scenariji?
* Ovaj spor me podsjeća na situaciju dva jarca na gumnu, koji stoji iznad nabujale rijeke, sa kojeg nijedan od njih ne odstupa i zbog toga se oba utope nakon pada u rijeku. Tako se ponašaju i RTRS i BHRT u ovom slučaju. Ne kažem time da oni nisu trebali tužiti jedan drugog i ishoditi predmetne presude. Ali insistiranje na tim presudama odvešće i jednu i drugu stranu u propast i nestanak, jer nijedna nema novca da odjednom plati ono što je dužna po presudama.
Zato je, po meni, u takvoj situaciji najbolje rješenje da obje strane povuku svoje prijedloge za sudsko izvršenje, nakon čega će sudovi obustaviti sudski postupak izvršenja, što nijednu stranu ne sprečava da kasnije ponovo podnesu prijedlog za izvršenje ukoliko se u međuvremenu ne dogovore. A mogu se dogovoriti tako što bi (RTRS, FTV i BHRT) zaključile novi sporazum (ugovor) kojim bi se obavezale da će dugove koje imaju jedna drugoj izmiriti sukcesivno u određenom periodu, a od zaključenja tog ugovora nastaviti naplatu RTV takse na svom području i njenu uplatu vršiti onako kako propisuje Zakon o Javnom RTV sistemu Bosne i Hercegovine.
Tko je stvarni titular državne imovine prema Ustavu BiH?
* Ne postoji “državna imovina”, taj pojam nije propisan nijednom odredbom Ustava Bosne i Hercegovine. To ne tvrdim samo ja nego i Ustavni sud BiH. Naime, taj sud je, još u odluci broj U-1/11 od 13. jula 2012. godine, utvrdio i rekao u tačkama 63. i 79. obrazloženja te odluke doslovno sljedeće:
“63. Ustav BiH ne sadrži nijednu odredbu koja se odnosi na državnu imovinu”.
79. Ustavni sud se slaže s mišljenjem Narodne skupštine RS da Ustav BiH ne sadrži eksplicitnu odredbu koja utvrđuje nadležnost BiH da regulira pitanje državne imovine koja pripada BiH.”
Pojam “državna imovina” je protivustavno i suprotno Dejtonskom sporazumu nametnut 2005. godine od strane tadašnjeg visokog predstavnika Paddyja Ashdowna, njegovim “Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine”.
Pravni i stvarni titular javne imovine su entiteti, a ne BiH, i to ne samo zato što Ustav BiH nema nijednu odredbu kojom bi propisao da ta imovina pripada BiH, kao i ne samo zato što Ustav BiH propisuje da sve vladine funkcije koje tim ustavom nisu date institucijama BiH jesu nadležnosti entiteta, već i zbog Aneksa 2 Dejtonskog sporazuma. Tim aneksom, tj. Sporazumom o međuentitetskoj graničnoj liniji nije samo utvrđena granica između Republike Srpske i Federacije BiH, na osnovu čega i danas u Ustavu BiH piše (član I.4. Ustava BiH) da:
“Nijedan entitet neće provoditi bilo kakvu kontrolu na granici između entiteta”, već Sporazum o međuentitetskoj graničnoj liniji pravno znači i da od te granice sve javne nepokretnosti i zemlja, kao i ono što je pod zemljom (mineralne sirovine), jeste imovina entiteta, a ne BiH. Stoga je upravo na osnovu Aneksa 2 Dejtonskog sporazuma prestala važnost svih prijeratnih propisa SR BiH i R BiH o tome, odnosno prestalo je pravo raspolaganja i upravljanja bivše SR BiH na nepokretnostima, kao i svi propisi bivše SR BiH i R BiH o tome. I upravo zbog Aneksa 2 Dejtonskog sporazuma, Ustav BiH, da se poslužim riječima Ustavnog suda BiH, “ne sadrži nijednu odredbu koja se odnosi na državnu imovinu”, te zbog toga Ustav BiH ne sadrži ni odredbu koja utvrđuje nadležnost BiH da reguliše pitanje državne imovine koja pripada BiH.
Bosna i Hercegovina ima pravo, na osnovu Sporazuma o sukcesiji SFRJ koji je BiH ratifikovala 2001. godine, samo na one nepokretnosti SFRJ u BiH na kojima je SFRJ bila vlasnik ili suvlasnik. Međutim, odmah treba reći da, prema pravilima međunarodnog prava o sukcesiji imovine država, država nasljednica može naslijediti samo onu nepokretnu imovinu države prethodnice na kojoj je ta prethodna država bila vlasnik prema pravu koje je bilo na snazi na dan nestanka te države. A prema Ustavu SFRJ koji je bio na snazi u vrijeme prestanka SFRJ, ta država nije bila vlasnik šuma, voda, a ni zemljišta (poljoprivrednog, šumskog, građevinskog), kao ni mineralnih sirovina, jer su to, na osnovu člana 85. Ustava SFRJ, bila dobra u opštoj upotebi, a ne vlasništvo SFRJ. Zato, dakle, BiH ni po osnovu Sporazuma o sukcesiji SFRJ od SFRJ ne može naslijediti nešto na čemu SFRJ nije bila vlasnik, već sve to pripada entitetima na osnovu Aneksa 2 Dejtonskog sporazuma.
