data-nosnippet>
Razgovarala: Tamara NIKČEVIĆ
Nakon genocida u Srebrenici i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, postojala su očekivanja da će se u narednih deset godina zatvoriti ključna pitanja – odgovornost za ratove devedesetih, odnos prema žrtvama, priznavanje počinjenih zločina. No, desetljeće za desetljećem prolazi, a mi smo, trideset godina kasnije, suočeni s činjenicom da su odnosi u regionu u nekim aspektima čak pogoršani.
Mnogo toga ostalo je neurađeno – politički, regionalno, međudržavno, pa i na međunarodnom planu. Ko snosi odgovornost za to? Je li krivica samo na političkim elitama regiona? I što je danas to što nas toliko zabrinjava i uznemirava? Postoji li još uvijek snaga i volja za pokretanje procesa koji bi porodicama žrtava donijeli barem djelimičnu pravdu i satisfakciju?
Na ta i druga pitanja odgovara Nataša Kandić, predsjednica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda.
Podsjeća da je Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. godine – bez obzira na sve njegove manjkavosti – ipak ostvario najvažniji cilj: zaustavio je rat u Bosni i Hercegovini. No, kako ističe, njegova glavna slabost bila je što nije predvidio koliko će snažno nacionalizam i dalje oblikovati postratnu stvarnost.
Jedan od ključnih dokumenata koji potvrđuju da je u Srebrenici počinjen genocid jeste Izvještaj Komisije Vlade Republike Srpske iz 2004. godine – prvi službeni akt koji priznaje razmjere zločina. Danas vlasti u tom entitetu pokušavaju taj dokument osporiti, proglasiti falsifikatom i staviti ga van snage.
“Dodik se bori samo za vlast”
Pokušava li u tome uspjeti?
Kandić kaže da je teško osporiti težinu jednog dokumenta koji je međunarodno priznat. Milorad Dodik u tom procesu ima ključnu ulogu – ne bori se za interese entiteta koji vodi, već za vlastitu političku moć. Iako pokušava stvoriti sliku o jedinstvu RS-a, jasno je da je politički u silaznoj putanji. Unutar samog entiteta suočen je s ozbiljnom opozicijom koja osporava njegovu ličnu dominaciju.
Koliko mu u toj borbi znači podrška predsjednika Srbije Aleksandra Vučića?
„Vučić nije iz RS-a, već iz Srbije. Njegova ideja o ‘srpskom svetu’, o regionalnom jedinstvu Srba, više nema onu snagu kao prije nekoliko godina. Mnogo se toga promijenilo – posebno u samoj Srbiji. Dodik je sveprisutan na državnim manifestacijama, komentira političke odluke u Beogradu, pokušava pokazati da ima Vučićevu podršku. Ali ne vidi, ili ne želi da vidi, da se u Srbiji stvara novi jaz – između autoritarne vlasti i pobunjene Srbije, koja sve snažnije traži obnovu urušenih institucija.“
Srbija nikada nije priznala genocid
Na pitanje zašto Srbija, uprkos presudama i dokazima, nikada nije jasno priznala da je u Srebrenici počinjen genocid, Kandić podsjeća na 2005. godinu, kada je njen Fond objavio snimak pogubljenja bošnjačkih zarobljenika iz Srebrenice od strane „Škorpiona“ – jedinice MUP-a Srbije.
„Tada je javnost u Srbiji po prvi put stala na stranu žrtava koje su ubile njene vlastite snage. Reakcija je bila snažna, vlast je morala reagirati. Ali vrlo brzo uslijedilo je distanciranje – Boris Tadić je izjavio da ‘Škorpioni nisu dio države’. Ta izjava bila je znak da, kad je u pitanju interes države, nema razlike između različitih struktura vlasti.“
U suđenju pred Međunarodnim sudom pravde vodilo se računa da se ne pokaže direktna uloga Srbije. Čak se govorilo da je tadašnji ministar vanjskih poslova Goran Svilanović zataškavao dokaze – iako to nikada nije dokazano. Ipak, transkripti sa suđenja jasno su pokazali da su pripadnici Škorpiona primali platu, uniforme i oružje od srpske države.
Presuda Međunarodnog suda pravde zaključila je da Srbija nije učinila ništa da spriječi genocid, iako je za njega znala.
Licemjerno izvinjenje i deklaracije bez težine
„Ogromna energija je uložena u to da se odgovornost Srbije ne potvrdi. Iako su postojali dokazi o dobrovoljcima, finansijskoj i logističkoj pomoći, sud je zaključio da nije bilo namjere pomoći Vojsci RS da počini zločine. Boris Tadić, a kasnije i Tomislav Nikolić, izvinjavali su se, ali su ta izvinjenja ostala simbolična i bez stvarnog političkog značenja.“
Deklaracija Skupštine Srbije o Srebrenici poziva se isključivo na presude međunarodnih sudova – izbjegavajući moralnu odgovornost. Danas, odnos Srbije i RS-a je mnogo čvršći, te postoji prećutni dogovor da se o presudama više ne govori. „Zločin se priznaje, ali ne i genocid.“
Žrtve kao zajednički interes
Na pitanje bi li priznanje Srbije donijelo korist cijelom regionu, Kandić odgovara potvrdno:
„Naravno. Međunarodni sudovi su već presudili da su Srbija i Hrvatska učestvovale u međunarodnom oružanom sukobu. Nažalost, u svakoj zemlji vlada narativ koji favorizira sopstvenu žrtvu i negira zločine nad drugima. Nacionalni interesi postaju sve ekstremniji. Ako zaista želimo bolju budućnost, jedini zajednički interes koji možemo pronaći su – žrtve.“
Ističe da su političari poput Tihića, Josipovića, pa i Tadića, shvatili važnost okupljanja oko žrtava. No, taj proces je zaustavljen 2015. godine. Proces REKOM-a, koji je imao za cilj imenovati sve žrtve, ostao je bez političke podrške, iako su prikupljeni brojni dokumenti, presude i dokazi.
Pobuna bez prošlosti
Osvrnuvši se na aktuelne studentske proteste u Srbiji, Kandić kaže:
„Impresivno je koliko ljudi je izašlo na ulice. Protesti su jasno protiv korupcije i autoritarne vlasti, ali ne uključuju pitanja prošlosti. Studenti ne postavljaju pitanja o ratu, o Kosovu, o Srebrenici. Proteste ne predvode oni koji su ranije širili ekstremističke poruke. S druge strane, postoji i nepovjerenje prema opoziciji i nevladinim organizacijama.“
Ipak, unatoč svemu, pojavljuju se znakovi nade. „Novi Pazar postao je dio pobune. To je snažan simbol solidarnosti i moguće isprike za godine represije. Takođe, važan je i način na koji su studenti, trčeći ka Briselu, bili primljeni u Hrvatskoj – u Osijeku, Varaždinu, Evropskom parlamentu. Poslali su poruku zajedništva i dostojanstva.“
Ima li nade?
„Uvijek sam oprezna s velikim riječima. Ali nekoliko snažnih poruka – poput one ratnog vojnog invalida koji je pred RTS-om rekao da je mržnja dolazila iz medija – ulivaju nadu. Ipak, teško je reći hoće li sve to dovesti do stvarne promjene.“
Na kraju, komentirajući tvrdnje vlasti da stoji iza studentskih protesta, Kandić kaže:
„To je apsurd. Vučić je potpuno izgubio kompas. Ako ljude hapse zbog privatnih razgovora, ako studente nazivaju teroristima i traže suđenja za pokušaj državnog udara – to pokazuje duboku političku krizu. No, još uvijek ne vidim političku snagu koja bi mogla demokratski prekinuti ovu agoniju.“