Nakon svake euforije i kolektivne radosti gotovo uvijek dođe trenutak koji nas vrati na tlo. Ovog puta ta uloga pripala je Nebojša Vukanović. U trenutku kada je Bosna i Hercegovina živjela rijetko viđeno zajedništvo nakon historijskog plasmana na Svjetsko prvenstvo, izjava da se “ne mogu voljeti dvije žene”, pa samim tim ni navijati za dvije reprezentacije, djelovala je kao hladan tuš.
Takav argument teško može izdržati ozbiljniju analizu. Slično je i s tvrdnjom da se može biti “malo trudan” — ili jesi, ili nisi. Međutim, upravo takve pojednostavljene analogije zanemaruju stvarnost u kojoj ljudi imaju složene identitete, višestruke emocije i paralelne pripadnosti.
Piše: Ibrahim Kaniža
Građani širom Bosne i Hercegovine svakodnevno žive tu kompleksnost. Mnogi vole grad u kojem žive, zemlju u kojoj su rođeni, ali istovremeno osjećaju bliskost s drugim državama, kulturama ili identitetima. To nije kontradikcija, nego odraz stvarnog života.
Zato djeluje razočaravajuće kada političar koji se predstavlja kao alternativa i glas promjena pokaže nedostatak širine upravo u trenutku kada je ona najpotrebnija. Borba protiv korupcije i zloupotreba vlasti jeste važna i vrijedna, ali sama po sebi ne znači i postojanje jasne političke vizije. A Bosni i Hercegovini danas nedostaje upravo takav pogled unaprijed.
Posjeta Novak Đoković i reakcije građana širom zemlje pokazale su da se događa tihi, ali primjetan pomak. Ljudi sve više pokazuju spremnost za normalnost, za trenutke u kojima sport i zajednička radost nadilaze stare podjele. Sve je više onih koji razumiju da simpatije prema Srbiji, Hrvatskoj ili bilo kome drugom ne moraju biti u suprotnosti s podrškom Bosni i Hercegovini.
Upravo zato zabrinjava kada političari ne prepoznaju takav društveni trenutak. Umjesto da ponude novu paradigmu zasnovanu na saradnji, meritokratiji i ekonomskom razvoju, ostaju zarobljeni u obrascima koji su decenijama proizvodili podjele.
Iskustvo pokazuje da u periodima promjene upravo predstavnici starih obrazaca često najžešće reagiraju, pokušavajući zadržati narative koji polako gube snagu. Međutim, dodatno iznenađuje kada se slična retorika pojavi kod onih koji pretenduju biti nova politička alternativa.
Ako neko želi obavljati najviše državne funkcije, posebno poziciju člana Predsjedništva, tada je nužna politička širina. Potrebno je razumjeti da inkluzivna Bosna i Hercegovina ne ugrožava ničiji identitet. Da emocija prema Srbiji ne isključuje odanost Bosni i Hercegovini. Upravo prepoznavanje takvih nijansi pokazuje političku zrelost.
Još problematičniji je pokušaj da se kritika predstavi kao napad na kolektiv ili da se zauzme pozicija žrtve. Savremena politika traži odgovornost i spremnost da se prizna greška. Traži hrabrost da se kaže: pogriješio sam, metafora je bila neadekvatna i potrebno je napraviti iskorak.
Pozivanje na porijeklo ili regionalne korijene u tom kontekstu nema posebnu težinu. Historija je puna primjera ljudi koji su živjeli, radili i navijali izvan mjesta svog porijekla. To nije slabost, nego prirodan izraz ličnog izbora.
Na kraju, ostaje jasno pitanje: da li biti glas politike koja razumije kompleksnost identiteta i gradi mostove, ili ostati u okvirima obrazaca koji su region godinama držali u mjestu?
Vrijeme traži hrabre i odgovorne. Traži ljude koji razumiju da politika budućnosti ne počiva na isključivosti, nego na sposobnosti da prihvatimo da pojedinci mogu imati više osjećaja, više pripadnosti i jednu zajedničku nadu.
I to nije kontradikcija. To je Bosna i Hercegovina.
(Autor je istaknuti funkcioner Socijaldemokratske partije Austrije. Porijeklom je iz Bugojna.)