Nije kasno, s obzirom na to da sastavljanje Glavnog odbora SDP-a BiH još nije okončano, no prilično je izvjesno da Denisa Bećirovića, aktualnog člana državnog Predsjedništva, neće biti u organima stranke. Netom završeni Deveti kongres suštinski je iznjedrio tek jednu veliku novost i dvije, nazovimo ih, prateće: prvi put, naime, partijski Statut je promijenjen bez mrve poštovanja spram najvažnijeg dokumenta stranke, ukinut je princip koji je donedavno SDP promovirao kao svoj vrhunski demokratski domet – jedan čovjek, jedan glas – i to tako da izmjena Statuta nije uopće bilo u dokumentima dospjelim do delegata, a kamoli da su – uobičajena ranija praksa – date i članstvu na razmatranje. Besima Borić je, očekivano, skrenula pažnju na ovaj presedan i opet očekivano – ostala u manjini. Što se tiče vijesti koje bi Zoran Kesić svrstao u one grehota da se bace, Nerminu Nikšiću mandat nije produžen za godinu, kako smo navikli, već za dvije, odnosno do marta 2027. godine
Bećirović je ipak tretiran kao onaj čije ime i ne treba baš pominjati. Bit će zato što aktualno partijsko vođstvo nema petlju da ga i javno proglasi izdajicom roda svoga, iako je u pripremama Kongresa mnogo važniji bio podzemni rad na konfabulacijama kako, zamislite, on sebi pravi partiju, iako je, ako posegnemo za sjećanjima, ovo treća kampanja s istim premisama (svaki put uoči produžetka predsjedničkog mandata) i iako je baš svaki put sam Bećirović pokušavao objasniti kako je sva priča o njegovom političkom distanciranju utemeljena u zakletvi koju je položio ulaskom u Predsjedništvo BiH, da će državi služiti kao predstavnik svih Bošnjaka, a ne samo članova svoje partije, što je kod nas uobičajeno. No, ne treba se zanositi, Bećirovićeva objašnjenja ne piju vode, njegov je grijeh partijski neoprostiv – osvojio je znatno više glasova nego predsjednička svita zajedno, u tročlanom Predsjedništvu demonstrirao je rad, angažman i posvećenost, ne izlazi izvan svoga mandata, a to što se principijelno drži dovoljno daleko od dnevnopolitičkih obračuna, čak ni u javnosti nije shvaćeno kao njegova prednost. Naprotiv, pokazalo se kao platforma za podvale kako će, pazi sad, s Benjaminom Karić praviti partiju, baš kao da bi populistička nesretnica igdje drugo i mogla biti ono što je već u SDP-u, potpredsjednica stranke čiji se angažman mjeri budžetskim baklavama.
SDP bi, da je strategije, pameti i mudrosti, Bećirovićevo političko distanciranje koristio kao vlastiti PR, ne dvojeći ni časa da baš taj i takav Denis treba imati poseban partijski tretman. Tim prije što je iza njega crvena Tuzla, dakle, redovna trećina ukupnih partijskih glasača. Pa u čemu je onda problem? Dobro obaviješteni će reći – u tome što ne pije kafu s predsjednikom, oni još bolje će kazati da mu predsjednik ne oprašta odsustvo slijepe stranačke poslušnosti u izboru kadrova, a tek će rijetki priznati da u predsjedničkom krugu vlada opipljiv strah jer je Denis Bećirović logičan kandidat za budućeg partijskog lidera. I zato ga treba na vrijeme otjerati. Uostalom, javna je tajna da se sada već desetogodišnji predsjednik SDP-a BiH, koji će – ako održi obećanje da se više neće kandidirati – zaokružiti vladavinu s tri puna mandata od kojih je jedan cijeli izborio na produžetke, ne odaziva na sastanke koje saziva član državnog Predsjedništva, jer nema vremena, ali ima vremena da se javno izvinjava Draganu Čoviću zbog pristajanja na američki pritisak i izglasavanje Zakona o južnoj interkonekciji. I bez tog izvinjenja bilo je jasno da je i u ovom slučaju federalni premijer bliži HDZ-u nego državnim interesima, a koliko mu je važno (sa)učešće u vlasti, slušamo i posljednjih dana kada i pored Kongresa ima vremena da se bavi peglanjem sramne dodikovštine.
No, SDP ne odlučuje sam o koaliciji, zato je NN odvojio dio vremena, tek toliko da se pojavi i potpiše Platformu za mir, stabilizaciju, evropsku budućnost i ekonomski napredak BiH, dokument čiji su nositelji dvije trojke – uz federalnu i opozicijska iz RS-a, te Narodni evropski savez, Naprijed, Bosanskohercegovačka inicijativa – Kasumović Fuad, te zastupnik Zlatko Miletić. Čović je uspio da se Platformi ne pridruži niko iz HNS-a, no posljednjih je sedmica vrlo plastično Hrvatima pokazao da nije riječ o izmjenama Izbornog zakona BiH, već o njegovoj podršci Dodiku i tompsonovskoj ambiciji o podjeli ove zemlje. U ovom času nema Bošnjaka koji na to (javno) pristaju: NiP i Naša stranka su jasni, s Dodikom neće ni po koju cijenu i to odluke pravosuđa ne mogu promijeniti. Jer Milorad Dodik jeste dolaskom u Sud BiH polizao puno pljuvački kojim je zasipao Bosnu i Hercegovinu, ali nema konkretnih pokazatelja da je od njih odustao. Uostalom, pokazao se kao loš koalicioni partner, da ne kažem lažov nad lažovima.
Ako Milorad Dodik i posljednjom osin(j)om egzibicijom demonstrira ambiciju da politički preživi i sačuva svoju mrežu korupcijske i ostale klijentele, ako Čović preko Borjane Krišto i dalje sve blokira, ako međunarodna zajednica nastavi tolerirati bezakonje u Domu naroda Parlamenta BiH, zaista ćemo dočekati naredne izbore u pat-poziciji. Kako god da prođu, SDP neće dobiti više glasova od SDA, a sigurno je da Nikšić i družina neće biti bonus pogurani zbog savezništva s HDZ-om. NiP i Naša stranka mogu biti kažnjeni, ali će makar svijetla obraza izaći pred glasače kada je evropski put zemlje u pitanju. Naša stranka je već sad otišla korak ispred: za razliku od SDP-a ne traži alibi u vlasti da ne preispita vlastito djelovanje. Kongres će biti 11. oktobra i birat će novog predsjednika. Denis Bećirović će također svijetla obraza koliko sutra otputovati u New York, gdje će u sjedištu Ujedinjenih nacija biti obilježena 30. godišnjica genocida u Srebrenici, prvi put nakon Rezolucije UN-a kojom se većina demokratskog svijeta odlučila da se pamćenjem bori za budućnost i snagu preživjelih.